Neoženjeni, četrdesetopetogodišnji narednik Sava Tiodorovic, koji čita klasike i sanja karakterne odrednice, lebdi iznad uspomena i želja u nedoumici ostati vjeran prošlosti ili se okreniti budućnosti. Uvodni monolog glasi :”Mi vojnici nosimo maskirane uniforme da nas neprijatelj ne spazi, ali na nesreću ni prijatelji ne mogu da nas vide!” Ovaj duhoviti paradoks daje tragi-komičan, slatko-gorki ton cijelom filmu, koji nas vraća u zlatno doba jugoslovenske kinografije. Vidjećete uspješan spoj realnog i nadrealnog. Belo odelo je film u prilog mira, koji nam jasno i glasno poručuje da je na ovom svijetu sve izmješano i da je dobro što je tako.
Nisu predane ocjene artikla. TEXT_NO_REVIEWS_INFO